Odjavna špica

I eto tako bi u Istambulu. S ovim postom završavam ovaj blog. Blio je lijepo iskustvo, ali lijepo se i kući vratiti. Ovaj nije bio baš bogat kao prošlogodišnji omanski, ali sve skladno sa dešavanjima. Završavam s par, ili malo više, fotografija.

Ušao u Hamam, izišao hamal!

E dragi moji čitatelj, drugari moji najdraži, evo mene. Zahvaljujem se najprije svima na komentarima, super su, i ustrajni ste čak i kada ja zakažem, super ste! Nisam pisao već neko vrijeme, iskreno nije se ništa pretjerano zanimljivo dešavalo, tj. meni je zanimljivo ali nije bilo nikakvih specijalnih ciganluka, a to je uvijek najzanimljivije, ali dobro pisati ćemo šta je bilo. Dakle zadnje je bilo prije onog mog odlaska na gradilište, pa ću nastaviti gdje sam stao.
I tako krenemo mi na gradilište. Daniel, Evi i ja. Odveze nas jedan čiko iz ureda. Bilo je prilično daleko, na rubu grada blizu aerodroma. I bilo je pravo veliko kao što ćete vidjeti na slikama. Tu smo malo hodali po gradilištu, gledali kako buše rupe za sidra, slušali i razgovarali s ovim inžinjerom, koji naravno nije pričao engleski ali srećom bila su tu i dva mlada turčina koja su također bili tu na praksi, pa smo uspijeli nešto pohvatati.























Kao što vidite gradilišta je prilično veliko, a tvrtka u kojoj ja "radim" je zadužena za izgradnju ovih velikih potpornih zidova i osiguranje građevinske jame. Kako nam rekoše, ukupna vrijednost samo ovog dijela koji oni rade, znači samo iskopavanje i izgradnja potprnih zidova i sve što ide uz to, je 7 miliona dolara. Mašala! Inače na ovom mjestu se gradi produžetak ove zgrade ispred, koja je u vlasništvu neke tvrtke koja se bavi zlatom. Tko da nije sve u parama, ima nešto i u zlatu. :-)
Nakon toga je uslijedio vikend razgledavanja, hodanja, izlazaka, upoznavanja novih ljudi i tako. Inače, ovdje se svako malo pojave neki novi studenti koji su tu samo u prolazu ili na nekom seminaru, pored ovih što su tu na razmjeni. A ovi što nas vode svukuda i što izlaze sa nama su i još nekim studentskim organizacijama, tako da im stalno dolazi netko novi. Ovaj vikend, o kojem vam trenutno govorim, aktualne su bile neke tri cure iz Litve. Opet smo spavali kod nekog Canovog prijatelja, što je postala uobičajena praksa vikendom, tako da ovdje izlasci vikendom traju i po dva tri dana. Od Petka poslijepodne, pa do Nedjelje navečer, uz možda jedan pit stop u domu za tuširanje i presvlačenje.
Nakon toga je uslijedio još jedan radni tjedan. To je bio treći po redu. Šta da vam pričam o tome. Every day od 9 do 17 u uredu. Gužve u autobusima, čekanja, malo rađe malo mazlumanja, tko izmisli internet ruke mu se pozlatile bez njega bi posao bio puno teži. Nije baš da ništa ne radimo, daju nam oni da radimo neke proračune, da čitamo neke pravilnike, stručne knjige, ali se to ili brzo završi ili brzo dosadi. I još jedan problem je što nema nikakvog motiva da se to završi, jer to na kraju i onako nitko ne gleda, ovi nam samo daju da radimo nešto drugo. Tko god radi razumije jer je sigurno imao dosadnih dana na poslu, a tko ne radi, ne žurite ljudi ako ne morate, bolje godinu duže student, nego godinu duže penzioner. Roditelji ako čitate, ne sekirajte se ja sam ovu godinu duže već odradio, tako da ću da završavam što prije. :-)
I onda je došao još jedan vikend. Tada smo se odlučili da odemo u hamam, da i to probamo. Ne možeš posjetiti Tursku a da ne odeš u Tursku kupelj. To je isto kao da dođeš u Mostar a ne vidiš Stari most, ili ne popiješ kavu na špici :-), ili kao da odeš u Tursku a ne odeš u Tursku kupelj. Moraš. I tako pošto smo u Turskoj, moramo na kavu na špicu. Ili ne. Jao kakve kokluzije, prof. Milić me ništa nije naučio, a kako je i mogo kad je stalno samo ćevape jeo. No dobro, idemo u kupelj, oli ti ga hamam. E sad, koji hamam? Pošto ih u Istambulu ima pregršt, s raznim vrstama i sadržajima. E pošto i djevojke idu sa nama, to nam je suzilo izbor na mješovite, pošto ih je većina samo za muškarce. E sad, koji mješoviti, ima i ovih raznih. I na kraju, mi ćemo u jedan u kojem je Daniel već bio, navodno dobar i poznat jer ga je izgradio poznati Turski arhitekt is doba otomanskog carstva, Mimar Sinan. Kao Sakić, samo Mimar. Ima nešto s tim imenom Sinan, sve poznati umjetnici, hahaha. E sad, kao i sve poznate i dobre stvari, i ova je skupa. Točnije 50 maraka, ili lira svejedno, skupa. U to je uključena masaža od 15 minuta i neograničeno izležavanje unutra. Ako čita netko od konjičana ili crnogoraca, ne, to ne znači da se možete useliti unutra. Nemoj te da bi se našao netko u vredjen, malo šale nije zgorega. :-). Uglavnom. Krene tako nas pet muškaraca i četiri cure na golišavo i znojavo izležavanje na vrućem kamenu... Prije nego li netko nešto pogano pomisli moram napomenuti da iako je ovaj hamam unisex, prostor za muškarce i žene je strogo podijeljen. :-( Hamam se inače zvao Ćemberlitaš (naravno tako se ne piše ali se tako čita). Na ulazu, pošto je u Turskoj redovno napisana cijena samo prijedlog koji isto tako redovno nitko ne prihvata, cijenkanje. I, pošto je nas devet, Can zaokruži na deset, i drž nedaj, neki grupni plus studenski popust, cijena dođe na 37 lira. Fino. Cure su odmah s ulaza skrenule desno u kutak za slatki trenutak, tj. ženski dio hamama, a mi pravo u muški, pa da vam opišem malo kako to izgleda. S ulaza se uđe u jednu veliku prostoriju, u kojoj su i recepcija i svlačionice, i čekaonica, i mali kao bar... I tako dalje, uglavnom sve je tu. Dalje iza toga se ulazi u kupatilo, tj. kupelj ( dalje u priči kupatilo pošto me kupelj užasno podsjeća na krpelj, a krpelji su sranje dok se ovdje ide na pranje). Dakle kupatilo se sastoji od dvije prostorije. Prva, manja je dosadna pa vam neću ni pričat nešto posebno o njoj, a druga, veća je glavna, to je to, to je hamam. Kružnog oblika, na sredini se nalazi velika okrugla mramorna ploča, koja je izdignuta oko metar, i koja se grije, a na njoj se izležavaju polugoli znojavi muškarci svih vrsta i oblika. A na rubu te ploče, opet polugoli znojavi muškarci masiraju ove druge što se izležavaju, a ovi u sredini čekaju svoj red. Oko svega toga je još par manjih prostorijica u kojima su česme s kojih se zahvata voda u neke metalne posudice, s kojom se onda polijeva i plače. U toj prostoriji je cca 60 - 70 stupnjeva. Ne šalim se. S vrata te u roku od odmah oblije znoj, i poslije samo osjetiš kako teče iz tebe. Non stop. Prvo smo krenuli na te česme da se malo plačemo, pa onda na masažu. Masaža bi inače trebala trejati 15 minuta, i trebala je biti brutalna. Kako nam je Daniel pričao pošto je već bio u istom hamamu, ovaj je s njim svezao mornarski čvor, pa ga rezvezao, pa ga zgazio s valjkom, i to je navodno bilo super, jer se poslije super osjećaš. Hajde rekoh kad je čovjek već bio i preživio, i još mu bilo dobro, bit će sigurno i meni. No kad je ta masaža došla na red, nastupilo je i prvo razočaranje. Pošto sam ja bio spreman na grubu masažu, a to je bila lagana maZaža. Čiko me malo izribao onom spužvom, prodo mi par fora, nisam siguran ni da je trajalo 15 minuta, i gotovo. Jedino što jeste uradio, zavrnuo mi glavom dva puta, nisam znao da mi vrat može krcnuti onoliko puta. Na kraju mi oprao kosu, zamotao u hrpu nekih ručnika, i poslao vani. Živio rođo! i To je to. E sad, da me ne bi krivo razumjeli, ovaj hamam je super mjesto, samo da sve to skupa duže traje. Pa da onda baš možeš uživati. Ovo je bilo, odmotaše, opraše, zamotaše me i the end. I još na kraju, red je ostaviti bakšiš ovim maserima, tako nam reče Daniel da piše u ovom vodiču i da su oni tako radili zadnji put. A bakšiš se ostavlja u iznosu od 10 lira, navodno minimalno, a ovi se okupe na vratima poslije masaže kao lešinari i non stop blenu u tebe kao da im duguješ milione. I onda, šta ćeš, uletiš im bakšiš i gotovo. Za ništa ali dobro, moralo se i to probati, pa se probalo. Iako smo platili previše, iako su nas zahamalili...
To je bila subota predvečer. Nakon toga smo otišli u jedan klub na mansardi koji se zove Araf, i tu je bilo super. Dobra muzika, dobra atmosfera, plesanje do zore. Pa onda standardno spavanje kod jednog Canovog prijatelja koji živi na azijskoj strani. Pa nazad u dom na jedan kratki pit stop za presvlačenje i tuširanje. Ručak negdje u gradu, navečer ponovo u Araf, repriza ali opet extra, skakanje i plesanje do zore, i ponovo spavanje kod nekog Canovog prijatelja samo ovaj put malo drugačije pošto je ovaj živio u PM, tj. praaavo daleko. Trebalo nam je ujutro pola sata hoda do prvog javnog prevoznog sredstva, pa onda još sat i pol do grada. To je bilo kao da sam iz Mostara nakon izlaska otišao spavat u Međugorje, pa se ujutro vratio nazad. Mislim ovdje si čitavo vrijeme u gradu, ali udaljenost je od prilike ta.
I onda još jedan radni tjedan. Lud i nezaboravan je bio. Išli smo jedan dan na gradilište, pa je to bilo relativno zanimljivo. Jedini je problem što ova tvrtka u kojoj radim, radi uvijek isti posao na svakom gradilištu, tako da poslije onog prvog na ovom je sve više manje bilo poznato. Dakle kad odemo na treće, biti će dosadno. :-) Evo izgleda konkluzija i zaključivane mi se malo popravilo, iako bih volio u ovom slučaju da sam u krivu.
E, onda smo Daniel i ja u prošlu Srijedu išli na penjanje na umjetnu stijenu koja se nalazi u jednom prodajnom centru. Ja sam to negdje iskopao na internetu i odlučio otići, a Daniel
mi se odlučio pridružiti. I to je bilo dalekoooo, pravo daleko. Sat i pol vremena javnim transportom daleko. Ali dobro, odemo mi ipak. To je navodno najviša umjetna stijena u Turskoj. I što je najtragičnije, ne popnemo se do vrha. Do pola, i onda spanemo. Tuga.

















Ovaj vikend smo imali neki party na brodu koji nas je vozao po Bosporu. Bilo je zanimljivo mahnitati na brodu koji se stalno ljulja. Tko nije pijan, pleše ko da jeste, a tko je pijan, visi preko ograde. :-) Poslije smo opet završili u Arafu, i za divno čudo nismo spavali ni u kojeg Canovog prijatelja. Ali to je zato što nismo spavali nikako. Poslije Arafa smo otišli na jedno mjesto koje radi non stop, i tu se pije kava, čaj i cucaju se nargile. Tako da smo tu bilo do 6 ujutro, a onda smo se vratili u dom, jer se tada može ući normalo kao počeo je novi dan ili šta li. Ne znam kad oni tu satnicu resetiraju, valjda kad svane.
I tako, to je otprilike to što se dešavalo od mog zadnjeg javljanja. Ostala su još dva tjedna Istambula za mene. Iako je super ovdje, ipak se veselim povratku kući. Svugdje pođi, kući dođi. Ovaj sam post napisao za sve vas drugare moje drage koji ovo čitate i komentirate, a posebno za moju drugaricu Jenny koju ovom prilikom puno pozdravljam.

Opis radnog mjesta: "Nahrani kerove i ništa ne diraj!"

I dođe prvi radni dan. Do sada je sve bilo čisto turistički, upoznavanje grada, izlazci, obilazci... Mmmm fini dani, lijepi dani, ali dođe kraj. Sada ustajanje zorom, gužvanje u autobusu, i kad kažem gužvanje mislim ono sardine u konzervi gužvanje. Zamislite kako izgleda kad u autobus predviđen za možda 30-ak ljudi uđe 60-ak. To izgleda točno kao konzerva sardina na točkovima, ima i safta i svega, nije nimalo lijepo. Još kad se ponekom starijem gospodinu otme koji goluban iz kaveza, a nemaš gdje bježati, e to je onda manifestacija za pamćenje. U neke se autobuse čak ne može niti ući, a vrata su stalno otvorena, naravno zato što se na svaka natiskaju po tri četiri guzice, pa ako ćeš se gurati moraš paziti za šta se hvataš. Sreća, moj radni ured nije daleko od ove ville gdje sam smješten, u istoj je ulici, tj. na istom je bulevaru i autobusom mi treba 25 do 35 minuta do tamo, što je za pojam Istambula isto kao da ja radim u onoj slastičarni u mojoj zgradi. Ovi ostali putuju do posla i po dva sata. Inače u čitavom gradu je kaos kad se ide na posao i s posla. Kolone su neizbježne i kreću se brzinom pošte u vrijeme kauboja, možda čak i sporije. Neki dan nam je trebalo 2 i pol sata autobusom za vožnju koja inače traje 45 minuta, to je bilo za vrijeme poslijepodnevne špice kad se svi vraćaju s posla. To je greška bila koju ne vjerujem da ću ponoviti.
Uuuuuuu, digresijica jedna mala, unaprijed se ispričavam na nepristojnim riječima, ali ovo ne mogu nikako lijepše upakovati. Kako maločas spomenuh ovu villu gdje spavam, prva stvar koju ću da uradim kad dođem kući, posrat ću se ko čovjek. But me nerviraju ovi ćućavci, mamu im i njima i tko ih je smislio. Moram zagrijati koljena svaki put kad idem na istovar, ko da ću lopte igrati. Ali ću zato ušteliti bombardiranje pravo. Pogodim rupu svaki put iz prve, točno ono kao bombardiranje iz aviona, samo ovdje nitko ne strada. No dobro, dosta o sranju, počeo sam srat o sranju, znači nema dalje, ali šta ću kad svaki put kad krenem na wc nasekiram se pravo. Moram s nekim podijeliti zgode i nezgode. Ali to nije tema naše današnje emisije, pa se vraćam dakle svojim radnim iskustvima.
Dakle stao sam negdje na putu između spavališta i posla. A to nije dobro mijesto za stajanje pa idemo dalje. Dođošmo na posao nas troje, Petrina, Daniel i ja. Daniel se pojavio u međuvremenu, to je novi kolega iz Rijeke, napokon netko muškog roda. Prvi zadatak je bio proučavanje jako zanimljivog, šarenog, životopisnog prospekta naše tvrtke. Spomenuti je imao 10-ak strana koje sam u sat vremena prelistao oko 18 puta, naravno bio je napisan na turskom pa sam samo gledao slike, koje su dosadile nakon trećeg listanja, a ostalih 15 je bilo eto samo da izgledam kao da nešto radim i da me to stvarno zanima. A u biti šta te ima zanimati, sve je napisano na turskom, a slike gradilišta su jaaako zanimljive pogotovo kad su slikane onako panoramski bez ikakvih detalja. Onda smo, nakon satak vremena odložili te prospekte, da ih navečer ne bi počeli sanjati, pa su nam rekli da možemo uključiti računar, malo da se zabavimo ima interneta i to. Upozorili su nas da je prvi dan samo kao introduction, pa nismo ni očekivali neku rađu, tako da je radni dan završio u 15.00 h. Drugi dan smo došli naoružani laptopima, da se ne gužvamo na jednom računaru po troje, te nam rekoše da će jedno od nas morati ići raditi u neki drugi ured, koji je na azijskoj strani Istambula. Sreća pa se Petrina prijavila za to, jer mi se baš nije išlo. Nakon podjele dadoše nam neki njihov pravilnik po kojem oni rade, malo da se upoznamo sa njim. Malo da se upoznamo s oko 300 strana tog pravilnika. Naravno čitav dan je prošao u znaku toga. Pa smo na koncu u 17.00 ispalili kući. Inače do tada nam je radno vrijeme. A navečer lagano opuštanje uz nargile i ćaj.Idući dan smo nastavili forsirati pravilnik i internet, a onda nam je ovaj naš uredski kolega dao neki program za proračunavanje i dimenzioniranje potpornih zidova, sidara, pilota i ostale geotehničke skalamerije, sa priručnikom, i rekao da se malo upoznamo sa njim. To je bilo dobro, puno bolje i korisnije od čitanja pravilnika za vrijeme čega vam i ne trebam govoriti da sam se lavovski hrvao da ne zaspem. Ovaj program je još aktualan, nije loš, zanimljiv je tako da sada situacije na poslu nije toliko dosadna kao na početku. Nadam se da će biti i bolje. Sutra idemo na neko gradilište, pa će te o tome čitati u slijedećem postu.
P.S. Hvala na komentarima pipl super su, nedostajete mi svi, morati ćemo organizirati jednu pijanku kad se vratim :-) Veliki pozzz iz Istambula!

Holiday!

Nakon prvog dana stvari su doživjele drastičan preokret i sve je krenulo uzbrdo. Zanemariti ćemo smještaj i činjenicu da se u slijedećih mjesec i po dana neću pokenjati ko čovjek jer su u zajedničkom WC-u sve ćućavci.
Ujutro drugog dana me zovnuo Can (Đan), i došao po mene da odemo do grada i da upoznam ostale studente koji su tu na razmjeni. Za doručkom sam upoznao curu iz Hrvatske Petrinu, i curu iz Mađarske Anu koje su tu na razmjeni, i neke Canove lokalne prijatelje s kojima smo kasnije, nakon nekog omleta koji je vidio jaja koliko i ja Istambula, krenuli u šetnju duž Bospora i razgledavanje grada. Istambul je ogroman, što sam već spomenuo ali je toliko ogroman da to valja reći dva puta. Gdje god da kreneš, javnim prijevozom to traje sat vremena, osim ako nećeš u susjeda. E ako sad pomislite, pa dobro javnim prijevozom to uvijek traje duže, ne! Promet im je kritičan. Gužva od non do stop. I to ona kritična, ja ne znam kako ovdje ljudi stižu igdje. Šetnja se nastavila čitav dan, a navečer smo završili na jednoj terasi, jednoj od mnogih, s pogledom na Bospor bridge uz mezu i piće do 5 ujutro, bilo je čudo. U 5 smo onda everybody đuture otišli spavati kod Canovog prijatelja koji ima stan u azijskom dijelu Istambula, glede činjenice da u dom moramo doći do 23 ili ne trebamo ni dolaziti, legli u 7, probudili se u 13.30 i nastavili obilazak. Opet šetnja čitav dan, obilazak džamija, iako se tu nema šta obilaziti kad je po jedna na svakom koraku. Ručak na Galata bridgeu, navečer lagano pićence i na spavanac smo otišli u 23, i radi doma i trebalo na rađu u Ponedjeljak. Ili možda nije. Petrina je u istoj tvrtci kao i ja, pa smo ujutro krenuli skupa na prvi radni dan. No međutim. Kad smo došli obavijestili su nas da je vlasnik na odmoru, i da trenutno nema nikoga tko bi se pobrinuo za nas, tako da smo prvi dan posla odmah i mi dobili odmor, plaćeni. Pa je li to dobro ili šta. Tako da ja od kad sam došao samo hodam po Istambulu, obilazim znamenitosti, šta da vam kažem, za sada je super. Osim što je praaavo skupo, sve živo, od nescaffea koji je 4.5 KM pa nadalje, a ja se moram vani hraniti. Jučer smo krenuli obići jednu veliku palaču u sred Istambula, koja je ogromna i pravo fina, ali kad smo došli na ulaz, tabla kaže 20 lira. To je inače 20 maraka, konvertibilnih. I šta još kaže, ako ćeš s aparatom da slikaš, moraš i za njega platiti ulaz 6 maraka, konvertibilnih. Od mene su dobili mahanje u startu i „kiss my ass“ za kraj. Vruće brate jeste, ali izgorio po glavi još nisam. Rekoh onom na ulazu:“Druže da se nisi malo zbunio, nisam ja došao da kupim palaču, došao sam je samo pogledati.“ I odemo mi na kavu malo da se saberemo, i sebe i novčanike. Petrina i Marina, inače nova cura iz Hrvatistana na praksi koja je došla u međuvremenu, hoće da uđu u palaču, a meni se taj dan baš i nije kupovala palača, kontam ta već spavam u jednoj (hahaha i grohotom se smijem) a ova je bila i previše kičasta ja više preferiram minimalizam, znate kako je. Pa im rekoh:“Hajte vi drugarice slobodno, čekat ću vas ja na kavi pa ćete mi pričati kako je bilo.“ I tako i bi. I onda se desio najveći popust u povijesti svih popustaaa, majka popusta. Dotrča meni ova Marina s kartom, kaže hajde polazi dobili smo karte za 2 lire, tj. marke. Petrina rekla čiki na kasi da je iz Hrvatske, on rekao pun oduševljenja: „Aaaaa, Hrvatistan, Turkey and Hrvatistan are friends!“, i onda joj dao karte za desetinu cijene. Ko da mu je majka rođena. Ali dobro, da ne duljimo sad o njegovim razlozima. Sad vjerojatno kontate, pa nije karta ni bila 20 maraka nego nas ovaj na kasi pokušao oguliti kao što se to svugdje radi sa strancima, ali ne. Pošto su one platile karte, ja sam krenuo platiti za jedan aparat bar da nešto uslikamo. Kad sam se pojavio na kasi kaže drug: „20“, ko iz topa. Rekoh polako brate još se nisam odlučio za kupovinu, idem samo u razgledavanje, daj mi kartu za mog druga Olimpusa. Olimpus naravno nije student i nije iz Hrvatistana pa za njega nije bilo popusta, tako da nas je izišao jedan aparat ko za sve troje. Dalje o cijenama da i ne govorim, na rijetkim mjestima se može naći obrok za 5 lira, ali onda moraš jesti 5 puta dnevno da bi mogao reći da si jeo.
U međuvremenu je došla još jedna cura na praksu, Anja iz Poljske. Šta da vam kažem, ja sam trenutno blaženi među ženama. Ali oni svi rade, sreća pa je Petrina u istoj firmi kao i ja, inače bih bio sam po čitave dane. Ovako smo skupa na odmoru pa forsiramo Istambul uzduž i poprijeko. Ovaj tjedan smo trebali početi raditi u Petak, no Can mi je javio da gazde nema ni u Petak, tako da smo ovaj čitav tjedan slobodni. Do sada smo obišli sve ove glavne znamenitosti, ali baš glavne glavne, one što su na početku svakog vodiča kroz Istambul, sad već obilazimo ove manje glavne, uglavnom toga ne fali, mogao bi obilaziti mjesec dana koliko toga ima. Zato se po gradu snalazimo ekstra. A navečer izlazimo po kafićima i klubovima, i osim što je skupo, sve ostalo je super. Pogotovo što su Can i ekipa mlađi, znači non stop izlaze i lumpuju, znači znaju sva dobra mjesta za izlaske. Eto tako, ovaj tjedan je prošao jako dobro, razgledavanje, izlasci.... Idući već počinje rađa, pa vidjeti ćemo kako će i to izgledati.
Na kraju par sličica da vidite ekipu i da moji mogu reći mojoj dragoj baki da nisam nimalo smršao.
Bako jedem redovno i obilno ništa se ne sekiraj!! :-D

Auuuuuuu šta me snađe u tuđini!

Prvi dan u Istambulu, šta za reći. Hoću Kućiiiiiiiiii!!! Šalim se. Ali ne puno.
Da krenem od reda, kako je i red. Iz Mostara sam krenuo u 4 ujutro, stigao na aerodrom u 5.30. Oguliše me u startu na šalteru BH airlinesa zbog prekoračenja prtljage za 30 evrića. Kažu ograničenje im 20 kg po osobi, a svaki kilogram više 5 eura. Ko kad imaju moćne avione, mogu dobro povuć, čudi me da nisu počeli i ljude vagati prije ulaska, svaki kilogram preko idealne težine 5 eura, za malo punačkije odmah šalter do, gotovinski krediti bez jamaca - letite bezbrižno i s 200 kilograma.
Nakon četiri slijetanja nađoh se u Istambulu. Četiri slijetanja zato što smo otpepkali tri puta ono ko žabice na vodi, nakon čega se pilot ipak odlučio sletiti. Kažu pepko bi on još ali mu nestalo piste. Na izlazu me dočeka kolega Veysel, koji je inače iz lokalnog iaeste-a mojih je godina dobar momak slabe orijentacije, s onim papirom na kojem je pisalo Nikola Patric, kako je i bilo dogovoreno. E, i onda je tek pravo putovanje počelo. Sve do tad je bilo prvom klasom. Prvo smo krenuli podzemnom sa aerodroma, pa onda pjehane do tramvaja, pa poslije tramvaja na neku kao uspinjaču ali podzemnu(isto podzemna samo što ide stalno pravo uzastranu nizastranu) pa onda opet podzemnom, pa onda pjehane na autobus, i napokon nakon dva i nešto sata hodanja i vozanja sa dva kofera ukupne težine 31.5 kg, od kojih teži nije na točkiće, i nakon par promašenih stanica i skretanja, stigošmo do ovog studenskog doma slash šupe slash zatvora u kojem ja evo ovo sada pišem. Istambul je stvarno ono baš ogroman, koliko smo se vozili onim podzemnim i nadzemnim i pozemnim u neka doba sam očekivo carinsku kontrolu na izlazu iz Turske, prešo sam Sloveniju četiri puta dok nisam došo od aerodroma do doma. Ali dobro idemo dalje, na akomodaciju ćemo se kasnije vratiti. Dolazimo mi napokon u taj dom, u nekog čike u ured, kaže on: "Može smještaj nema problema, samo evo ti ove brojeve pa trkni do banke uplati koliko dana želiš ostati, donesi potvrdu da si platio, pa ćemo pričati. Dan je 7 turskih lira." Hajde de. Inače 1 euro je 1.9 ovih njihovih lira, tako da me mjesec dana samo za smještaj iziđe oko 230 maraka, a vidjeti će te za što sam dao tolike pare. Ali dobro, uhvatili me na neviđeno, a ovaj govori da to mora tako biti i da je svima tako. Krenuli mi da platimo, ali ne možeš u bilo koju banku. To mora biti IS (IŠ) Banka. Nakon hodanja 5-6 minuta u jednom smjeru upita ovaj kolega nekog čuvara gdje je ta IŠ banka, kaže ovaj nije ti to na ovu stranu, premjestila se IŠ banka na skroz suprotnu stranu. Te hajde opali na suprotnu stranu i gotovo. Na suprotnoj strani nakon 15-ak minuta hodanja pita opet kolega nekog čiku za tu banku, kaže ovaj auuu nije ti IŠ banka ovdje ona se nedavno premjestila sad je na suprotnoj strani. Komedija, ja se počeo smijati, ali ono od jada, draže bi mi bilo da mi je reko "iš" nego to. I hajde opet forsiraj kontru na onu prvu stranu, i forsiraj i forsiraj i forsiraj, nema IŠ banke ni za ljeka. Pitaj ovog, pitaj onog, svi pokazuju na različite strane, pomislih u neka doba da IŠ banka nije ko onaj auto gril, svaki dan parkira na drugo mjesto, otvori onaj poklopac, i hajmo maraka maraka. U to ja usput ugledam neku prodavnicu mobitela, pa rekoh hajde kad je usput da uzmem karticu lokalnu. Jao procedure. Kopija putovnice, imena prezimena adresa prebivališta, broj ovog kolege, majčino djevojačko prezime... Za ovo zadnje se ne šalim stvarno me je to pitao. Nakon što se potraga za IŠ bankom pretvorila u potragu za atlantidom, odlučišmo malo i ohanut pa i pojesti nešto. E tu gdje smo jeli nam dadoše napokon prave upute i dohakšmo mi IŠ banci. Da uplatimo, na ceduljici imaju dva broja ne znamo na koji treba. I nitko živ to ne zna, od one na šalteru do svih ovih iz iaestea. Tu smo sjedili sat i po vremena dok se nije ustanovilo na koji se broj to plaća. I nakon plaćanja vratimo se mi u ovo velebno zdanje da mi daju tu sobu, ili nešto slično. I tu je nastupio vrhunac dana. Slika vrijedi tisuću riječi pa bolje da ja okačim koju sliku nego da pišem svašta mogo bi se i ko god naljutit. Dakle prilaz sobi i soba:


















Ovaj natpis na vratima koji vidite pored ove velike crne fleke, u prevodu znači soba za prtljagu. Dakle ja spavam u adaptirannoj sobi za prtljagu. Ova vrata lijevo od moje sobe su vrata od zajedničkog WC-a, U ormaru vrapci ne ko da su jeli, nego ko da su živjeli četiri godine sa širom familijom. Proveo sam sat vremena čisteći ga.
I sad kad pomislite a jadni Nidža gdje ode, moram vam reći da nije sve tako crno. U stvari nije uopće. Primjetiti će te da mi se priča promijenila u odnosu na početak ovog posta, to je zato što ga pišem evo već treći dan. Moram priznat da je prvi dan bio jako naporan i razočaravajući, i da smještaj i nije baš najsretniji, ali dobro šta je tu je. Pokušat ću zato što manje vremena provoditi u sobi i gotovo. Za mnom je jedan jako dobar vikend, drugu večer nisam ni spavao u domu, upoznao sam ekipu iz lokalnog iaeste-a i druge studente koji su na praksi tako da se situacija poboljšala drastično. Ali o tome u slijedećem postu, nadam se uskoro.