Prvi dan u Istambulu, šta za reći. Hoću Kućiiiiiiiiii!!! Šalim se. Ali ne puno.Da krenem od reda, kako je i red. Iz Mostara sam krenuo u 4 ujutro, stigao na aerodrom u 5.30. Oguliše me u startu na šalteru BH airlinesa zbog prekoračenja prtljage za 30 evrića. Kažu ograničenje im 20 kg po osobi, a svaki kilogram više 5 eura. Ko kad imaju moćne avione, mogu dobro povuć, čudi me da nisu počeli i ljude vagati prije ulaska, svaki kilogram preko idealne težine 5 eura, za malo punačkije odmah šalter do, gotovinski krediti bez jamaca - letite bezbrižno i s 200 kilograma.
Nakon četiri slijetanja nađoh se u Istambulu. Četiri slijetanja zato što smo otpepkali tri puta ono ko žabice na vodi, nakon čega se pilot ipak odlučio sletiti. Kažu pepko bi on još ali mu nestalo piste. Na izlazu me dočeka kolega Veysel, koji je inače iz lokalnog iaeste-a mojih je godina dobar momak slabe orijentacije, s onim papirom na kojem je pisalo Nikola Patric, kako je i bilo dogovoreno. E, i onda je tek pravo putovanje počelo. Sve do tad je bilo prvom klasom. Prvo smo krenuli podzemnom sa aerodroma, pa onda pjehane do tramvaja, pa poslije tramvaja na neku kao uspinjaču ali podzemnu(isto podzemna samo što ide stalno pravo uzastranu nizastranu) pa onda opet podzemnom, pa onda pjehane na autobus, i napokon nakon dva i nešto sata hodanja i vozanja sa dva kofera ukupne težine 31.5 kg, od kojih teži nije na točkiće, i nakon par promašenih stanica i skretanja, stigošmo do ovog studenskog doma slash šupe slash zatvora u kojem ja evo ovo sada pišem. Istambul je stvarno ono baš ogroman, koliko smo se vozili onim podzemnim i nadzemnim i pozemnim u neka doba sam očekivo carinsku kontrolu na izlazu iz Turske, prešo sam Sloveniju četiri puta dok nisam došo od aerodroma do doma. Ali dobro idemo dalje, na akomodaciju ćemo se kasnije vratiti. Dolazimo mi napokon u taj dom, u nekog čike u ured, kaže on: "Može smještaj nema problema, samo evo ti ove brojeve pa trkni do banke uplati koliko dana želiš ostati, donesi potvrdu da si platio, pa ćemo pričati. Dan je 7 turskih lira." Hajde de. Inače 1 euro je 1.9 ovih njihovih lira, tako da me mjesec dana samo za smještaj iziđe oko 230 maraka, a vidjeti će te za što sam dao tolike pare. Ali dobro, uhvatili me na neviđeno, a ovaj govori da to mora tako biti i da je svima tako. Krenuli mi da platimo, ali ne možeš u bilo koju banku. To mora biti IS (IŠ) Banka. Nakon hodanja 5-6 minuta u jednom smjeru upita ovaj kolega nekog čuvara gdje je ta IŠ banka, kaže ovaj nije ti to na ovu stranu, premjestila se IŠ banka na skroz suprotnu stranu. Te hajde opali na suprotnu stranu i gotovo. Na suprotnoj strani nakon 15-ak minuta hodanja pita opet kolega nekog čiku za tu banku, kaže ovaj auuu nije ti IŠ banka ovdje ona se nedavno premjestila sad je na suprotnoj strani. Komedija, ja se počeo smijati, ali ono od jada, draže bi mi bilo da mi je reko "iš" nego to. I hajde opet forsiraj kontru na onu prvu stranu, i forsiraj i forsiraj i forsiraj, nema IŠ banke ni za ljeka. Pitaj ovog, pitaj onog, svi pokazuju na različite strane, pomislih u neka doba da IŠ banka nije ko onaj auto gril, svaki dan parkira na drugo mjesto, otvori onaj poklopac, i hajmo maraka maraka. U to ja usput ugledam neku prodavnicu mobitela, pa rekoh hajde kad je usput da uzmem karticu lokalnu. Jao procedure. Kopija putovnice, imena prezimena adresa prebivališta, broj ovog kolege, majčino djevojačko prezime... Za ovo zadnje se ne šalim stvarno me je to pitao. Nakon što se potraga za IŠ bankom pretvorila u potragu za atlantidom, odlučišmo malo i ohanut pa i pojesti nešto. E tu gdje smo jeli nam dadoše napokon prave upute i dohakšmo mi IŠ banci. Da uplatimo, na ceduljici imaju dva broja ne znamo na koji treba. I nitko živ to ne zna, od one na šalteru do svih ovih iz iaestea. Tu smo sjedili sat i po vremena dok se nije ustanovilo na koji se broj to plaća. I nakon plaćanja vratimo se mi u ovo velebno zdanje da mi daju tu sobu, ili nešto slično. I tu je nastupio vrhunac dana. Slika vrijedi tisuću riječi pa bolje da ja okačim koju sliku nego da pišem svašta mogo bi se i ko god naljutit. Dakle prilaz sobi i soba:
Ovaj natpis na vratima koji vidite pored ove velike crne fleke, u prevodu znači soba za prtljagu. Dakle ja spavam u adaptirannoj sobi za prtljagu. Ova vrata lijevo od moje sobe su vrata od zajedničkog WC-a, U ormaru vrapci ne ko da su jeli, nego ko da su živjeli četiri godine sa širom familijom. Proveo sam sat vremena čisteći ga.
I sad kad pomislite a jadni Nidža gdje ode, moram vam reći da nije sve tako crno. U stvari nije uopće. Primjetiti će te da mi se priča promijenila u odnosu na početak ovog posta, to je zato što ga pišem evo već treći dan. Moram priznat da je prvi dan bio jako naporan i razočaravajući, i da smještaj i nije baš najsretniji, ali dobro šta je tu je. Pokušat ću zato što manje vremena provoditi u sobi i gotovo. Za mnom je jedan jako dobar vikend, drugu večer nisam ni spavao u domu, upoznao sam ekipu iz lokalnog iaeste-a i druge studente koji su na praksi tako da se situacija poboljšala drastično. Ali o tome u slijedećem postu, nadam se uskoro.
