Holiday!

Nakon prvog dana stvari su doživjele drastičan preokret i sve je krenulo uzbrdo. Zanemariti ćemo smještaj i činjenicu da se u slijedećih mjesec i po dana neću pokenjati ko čovjek jer su u zajedničkom WC-u sve ćućavci.
Ujutro drugog dana me zovnuo Can (Đan), i došao po mene da odemo do grada i da upoznam ostale studente koji su tu na razmjeni. Za doručkom sam upoznao curu iz Hrvatske Petrinu, i curu iz Mađarske Anu koje su tu na razmjeni, i neke Canove lokalne prijatelje s kojima smo kasnije, nakon nekog omleta koji je vidio jaja koliko i ja Istambula, krenuli u šetnju duž Bospora i razgledavanje grada. Istambul je ogroman, što sam već spomenuo ali je toliko ogroman da to valja reći dva puta. Gdje god da kreneš, javnim prijevozom to traje sat vremena, osim ako nećeš u susjeda. E ako sad pomislite, pa dobro javnim prijevozom to uvijek traje duže, ne! Promet im je kritičan. Gužva od non do stop. I to ona kritična, ja ne znam kako ovdje ljudi stižu igdje. Šetnja se nastavila čitav dan, a navečer smo završili na jednoj terasi, jednoj od mnogih, s pogledom na Bospor bridge uz mezu i piće do 5 ujutro, bilo je čudo. U 5 smo onda everybody đuture otišli spavati kod Canovog prijatelja koji ima stan u azijskom dijelu Istambula, glede činjenice da u dom moramo doći do 23 ili ne trebamo ni dolaziti, legli u 7, probudili se u 13.30 i nastavili obilazak. Opet šetnja čitav dan, obilazak džamija, iako se tu nema šta obilaziti kad je po jedna na svakom koraku. Ručak na Galata bridgeu, navečer lagano pićence i na spavanac smo otišli u 23, i radi doma i trebalo na rađu u Ponedjeljak. Ili možda nije. Petrina je u istoj tvrtci kao i ja, pa smo ujutro krenuli skupa na prvi radni dan. No međutim. Kad smo došli obavijestili su nas da je vlasnik na odmoru, i da trenutno nema nikoga tko bi se pobrinuo za nas, tako da smo prvi dan posla odmah i mi dobili odmor, plaćeni. Pa je li to dobro ili šta. Tako da ja od kad sam došao samo hodam po Istambulu, obilazim znamenitosti, šta da vam kažem, za sada je super. Osim što je praaavo skupo, sve živo, od nescaffea koji je 4.5 KM pa nadalje, a ja se moram vani hraniti. Jučer smo krenuli obići jednu veliku palaču u sred Istambula, koja je ogromna i pravo fina, ali kad smo došli na ulaz, tabla kaže 20 lira. To je inače 20 maraka, konvertibilnih. I šta još kaže, ako ćeš s aparatom da slikaš, moraš i za njega platiti ulaz 6 maraka, konvertibilnih. Od mene su dobili mahanje u startu i „kiss my ass“ za kraj. Vruće brate jeste, ali izgorio po glavi još nisam. Rekoh onom na ulazu:“Druže da se nisi malo zbunio, nisam ja došao da kupim palaču, došao sam je samo pogledati.“ I odemo mi na kavu malo da se saberemo, i sebe i novčanike. Petrina i Marina, inače nova cura iz Hrvatistana na praksi koja je došla u međuvremenu, hoće da uđu u palaču, a meni se taj dan baš i nije kupovala palača, kontam ta već spavam u jednoj (hahaha i grohotom se smijem) a ova je bila i previše kičasta ja više preferiram minimalizam, znate kako je. Pa im rekoh:“Hajte vi drugarice slobodno, čekat ću vas ja na kavi pa ćete mi pričati kako je bilo.“ I tako i bi. I onda se desio najveći popust u povijesti svih popustaaa, majka popusta. Dotrča meni ova Marina s kartom, kaže hajde polazi dobili smo karte za 2 lire, tj. marke. Petrina rekla čiki na kasi da je iz Hrvatske, on rekao pun oduševljenja: „Aaaaa, Hrvatistan, Turkey and Hrvatistan are friends!“, i onda joj dao karte za desetinu cijene. Ko da mu je majka rođena. Ali dobro, da ne duljimo sad o njegovim razlozima. Sad vjerojatno kontate, pa nije karta ni bila 20 maraka nego nas ovaj na kasi pokušao oguliti kao što se to svugdje radi sa strancima, ali ne. Pošto su one platile karte, ja sam krenuo platiti za jedan aparat bar da nešto uslikamo. Kad sam se pojavio na kasi kaže drug: „20“, ko iz topa. Rekoh polako brate još se nisam odlučio za kupovinu, idem samo u razgledavanje, daj mi kartu za mog druga Olimpusa. Olimpus naravno nije student i nije iz Hrvatistana pa za njega nije bilo popusta, tako da nas je izišao jedan aparat ko za sve troje. Dalje o cijenama da i ne govorim, na rijetkim mjestima se može naći obrok za 5 lira, ali onda moraš jesti 5 puta dnevno da bi mogao reći da si jeo.
U međuvremenu je došla još jedna cura na praksu, Anja iz Poljske. Šta da vam kažem, ja sam trenutno blaženi među ženama. Ali oni svi rade, sreća pa je Petrina u istoj firmi kao i ja, inače bih bio sam po čitave dane. Ovako smo skupa na odmoru pa forsiramo Istambul uzduž i poprijeko. Ovaj tjedan smo trebali početi raditi u Petak, no Can mi je javio da gazde nema ni u Petak, tako da smo ovaj čitav tjedan slobodni. Do sada smo obišli sve ove glavne znamenitosti, ali baš glavne glavne, one što su na početku svakog vodiča kroz Istambul, sad već obilazimo ove manje glavne, uglavnom toga ne fali, mogao bi obilaziti mjesec dana koliko toga ima. Zato se po gradu snalazimo ekstra. A navečer izlazimo po kafićima i klubovima, i osim što je skupo, sve ostalo je super. Pogotovo što su Can i ekipa mlađi, znači non stop izlaze i lumpuju, znači znaju sva dobra mjesta za izlaske. Eto tako, ovaj tjedan je prošao jako dobro, razgledavanje, izlasci.... Idući već počinje rađa, pa vidjeti ćemo kako će i to izgledati.
Na kraju par sličica da vidite ekipu i da moji mogu reći mojoj dragoj baki da nisam nimalo smršao.
Bako jedem redovno i obilno ništa se ne sekiraj!! :-D