Opis radnog mjesta: "Nahrani kerove i ništa ne diraj!"

I dođe prvi radni dan. Do sada je sve bilo čisto turistički, upoznavanje grada, izlazci, obilazci... Mmmm fini dani, lijepi dani, ali dođe kraj. Sada ustajanje zorom, gužvanje u autobusu, i kad kažem gužvanje mislim ono sardine u konzervi gužvanje. Zamislite kako izgleda kad u autobus predviđen za možda 30-ak ljudi uđe 60-ak. To izgleda točno kao konzerva sardina na točkovima, ima i safta i svega, nije nimalo lijepo. Još kad se ponekom starijem gospodinu otme koji goluban iz kaveza, a nemaš gdje bježati, e to je onda manifestacija za pamćenje. U neke se autobuse čak ne može niti ući, a vrata su stalno otvorena, naravno zato što se na svaka natiskaju po tri četiri guzice, pa ako ćeš se gurati moraš paziti za šta se hvataš. Sreća, moj radni ured nije daleko od ove ville gdje sam smješten, u istoj je ulici, tj. na istom je bulevaru i autobusom mi treba 25 do 35 minuta do tamo, što je za pojam Istambula isto kao da ja radim u onoj slastičarni u mojoj zgradi. Ovi ostali putuju do posla i po dva sata. Inače u čitavom gradu je kaos kad se ide na posao i s posla. Kolone su neizbježne i kreću se brzinom pošte u vrijeme kauboja, možda čak i sporije. Neki dan nam je trebalo 2 i pol sata autobusom za vožnju koja inače traje 45 minuta, to je bilo za vrijeme poslijepodnevne špice kad se svi vraćaju s posla. To je greška bila koju ne vjerujem da ću ponoviti.
Uuuuuuu, digresijica jedna mala, unaprijed se ispričavam na nepristojnim riječima, ali ovo ne mogu nikako lijepše upakovati. Kako maločas spomenuh ovu villu gdje spavam, prva stvar koju ću da uradim kad dođem kući, posrat ću se ko čovjek. But me nerviraju ovi ćućavci, mamu im i njima i tko ih je smislio. Moram zagrijati koljena svaki put kad idem na istovar, ko da ću lopte igrati. Ali ću zato ušteliti bombardiranje pravo. Pogodim rupu svaki put iz prve, točno ono kao bombardiranje iz aviona, samo ovdje nitko ne strada. No dobro, dosta o sranju, počeo sam srat o sranju, znači nema dalje, ali šta ću kad svaki put kad krenem na wc nasekiram se pravo. Moram s nekim podijeliti zgode i nezgode. Ali to nije tema naše današnje emisije, pa se vraćam dakle svojim radnim iskustvima.
Dakle stao sam negdje na putu između spavališta i posla. A to nije dobro mijesto za stajanje pa idemo dalje. Dođošmo na posao nas troje, Petrina, Daniel i ja. Daniel se pojavio u međuvremenu, to je novi kolega iz Rijeke, napokon netko muškog roda. Prvi zadatak je bio proučavanje jako zanimljivog, šarenog, životopisnog prospekta naše tvrtke. Spomenuti je imao 10-ak strana koje sam u sat vremena prelistao oko 18 puta, naravno bio je napisan na turskom pa sam samo gledao slike, koje su dosadile nakon trećeg listanja, a ostalih 15 je bilo eto samo da izgledam kao da nešto radim i da me to stvarno zanima. A u biti šta te ima zanimati, sve je napisano na turskom, a slike gradilišta su jaaako zanimljive pogotovo kad su slikane onako panoramski bez ikakvih detalja. Onda smo, nakon satak vremena odložili te prospekte, da ih navečer ne bi počeli sanjati, pa su nam rekli da možemo uključiti računar, malo da se zabavimo ima interneta i to. Upozorili su nas da je prvi dan samo kao introduction, pa nismo ni očekivali neku rađu, tako da je radni dan završio u 15.00 h. Drugi dan smo došli naoružani laptopima, da se ne gužvamo na jednom računaru po troje, te nam rekoše da će jedno od nas morati ići raditi u neki drugi ured, koji je na azijskoj strani Istambula. Sreća pa se Petrina prijavila za to, jer mi se baš nije išlo. Nakon podjele dadoše nam neki njihov pravilnik po kojem oni rade, malo da se upoznamo sa njim. Malo da se upoznamo s oko 300 strana tog pravilnika. Naravno čitav dan je prošao u znaku toga. Pa smo na koncu u 17.00 ispalili kući. Inače do tada nam je radno vrijeme. A navečer lagano opuštanje uz nargile i ćaj.Idući dan smo nastavili forsirati pravilnik i internet, a onda nam je ovaj naš uredski kolega dao neki program za proračunavanje i dimenzioniranje potpornih zidova, sidara, pilota i ostale geotehničke skalamerije, sa priručnikom, i rekao da se malo upoznamo sa njim. To je bilo dobro, puno bolje i korisnije od čitanja pravilnika za vrijeme čega vam i ne trebam govoriti da sam se lavovski hrvao da ne zaspem. Ovaj program je još aktualan, nije loš, zanimljiv je tako da sada situacije na poslu nije toliko dosadna kao na početku. Nadam se da će biti i bolje. Sutra idemo na neko gradilište, pa će te o tome čitati u slijedećem postu.
P.S. Hvala na komentarima pipl super su, nedostajete mi svi, morati ćemo organizirati jednu pijanku kad se vratim :-) Veliki pozzz iz Istambula!